Šok razgovor: Nađa Kračunović „Kompleks na prodaju“

Povod za još jedan „Šok razgovor“ bila je izložba „Kompleks na prodaju“ u Centralnoj galeriji Šok zadruge i susret sa autorkom Nađom Kračunović.

S obzirom da se tvoj projekat „Kompleks na prodaju“ po drugi put realizuje u galerijskom prostoru, a po prvi put u Novom Sadu, kako je publika reagovala na njega u KC Grad u Beogradu?

Neverovatno mi je to što su izlaganja istog rada uvek potpuno drugačija u zavisnosti od prostora, kao i ljudi koji ga posećuju. Iako je isti Kompleks putovao na relaciji Beograd-Novi Sad, rezultat izlaganja se znatno razlikuje na ovako maloj razdaljini. U KC Grad-u je bio veći odaziv što se tiče broja ljudi, jer je to glavni i grad u kome živim, dok je u Novom Sadu bilo više interesenata za sam sadržaj rada i ljudi koji su želeli da razgovaraju na teme do kojih rad dopire. U Novom Sadu Kompleks se zadržava i nakon Šok zadruge na još jednoj grupnoj izložbi, što znači da se domogao najrazličitijih prostora i formacija za ova dva meseca putovanja, a to mi je donelo potpuno novo viđenje celog projekta.

Početak projekta vidimo u video i foto zapisima u kojima si svoje gipsane noseve prodavala na Ibarskoj magistrali. Da li imaš nameru da galerijsku formu projekta, uključujući i noseve lizalice, realizuješ u novom negalerijskom okruženju?

Prilikom vođenja kroz izložbu i razgovora u Šok zadruzi dobila sam najrazličitije predloge od prisutnih, što sam povezala sa ljudima sa Ibarske magistrale. Zanimljivo je to kako mi ljudi uvek imamo bezbroj rešenja i odgovora. Pored svih, nadasve interesantih ideja, proces koji sam ja započela završio se poslednjim odlaskom na Ibarsku magistralu i bar za sada nemam potrebu da širim mogućnosti koje i tek kako postoje. Svaki rad otvara mnogobrojne opcije za nastavak ili nastanak nečeg novog, ali je pitanje gde želiš da staneš. Lizalice putuju po galerijskim prostorima kao zasebni objekti, ali se moj rad završio jednim sunčanim danom na bučnom putu Ibarske magistrale.

Šok zadruga ima tradiciju piljarenja umetnošću sa idejom da se savremena umetnička produkcija približi negalerijskoj publici. „Kompleks na prodaju“ sadrži performativni karakter bez obzira da li je realizovan van ili unutar galerije. Koliko je direktan kontakt sa publikom bitan u nameri da neumetnička publika postane zainteresovana za umetnost?

Negde je to bio moj cilj, da van ograničenih prostora poput ateljea, sobe ili galerije izvedem umetnički rad koji će ostaviti trag u mojoj, i realnosti ljudi u okruženju. Prodajom se koncept vremena rastrgao, pojavila se monotonija, gubitak volje, nerazumevanje i to ne samo prolaznika, već i moje sopstveno. Stvari su se kristalisale kasnije i ja shvatam da me je upravo taj kontakt sa neumetničkom publikom osvojio i zadržao. Izlazak iz svakodnevne situacije i zone komfora je za mene bio teži proces, ali me je neograničenost prosora, nepostojanje zidova i kreacija nerealne scene u realnom prostoru naterala da se zadržim u ovom polju i nastavim da ispitujem sve što može da mi pruži. Tradicionalnom Šok piljarenju se pridružujem krajem decembra, gde će se i nosevi pridružiti na tezgi u Zmaj-Jovinoj.

Da li dobijaš povratne informacije od kupaca nakon prodaje svojih lizalica ili gipsanih noseva?

Stalno sam svima prepričavala te dragocene momente i komentare kupaca mog kompleksa. Na Ibarskoj je većina zastajala kolima da kupi voće, jer šta god da je u pitanju, kada vide veliku kartonsku cenu 100 din., to je jeftino. Začuđeni, zbunjeni, prevareni, neki su odlazili, druge je odbijala mogućnost da nešto ne razumeju pa su klimali glavom i sa osmehom produžavali, dok su treći tačno pikirali koji će nos da trguju, kao da već isplanirano znaju šta je sa tim neobičnim predmetom.

Kao vlasnik jedne od tvojih lizalica, primetio sam da one nemaju autorski potpis, bez obzira na to što je u pitanju nos Nađe Kračunović. Umetnički postupci multipliciranja daju mogućnost da se određeno delo proda više puta po pristupačnijoj ceni u odnosu na jedinstveni komad. Da li misliš da bi se publika postavila drugačije prema jestivom umetničkom delu kada bi ono bilo potpisano i šta bi gest potpisivanja promenio?

Završetak moje misije i celog ovog procesa je onog momenta kada uručim lizalicu/gipsani odlivak kupcu. Namere su mi bile prodaja noseva kao suvenira na Ibarskoj i noseva lizalica u galeriji, a šta će se desiti nakon trgovine, to je već lična stvar novog vlasnika. Autorski potpis je nekakvo ponovno vezivanje za objekat koji pokušavam da odbacim i on bi doneo skroz novo pitanje, poput mog posedovanja cele armije objekata od različitih materijala.

Posred foto i video dokumentacije, svoj projekat postavljaš i uz redimejd predmete koje si preuzela iz svoj ličnog okruženja. Koliko je arhivacija bitna kako bi se uspešno predstavio već izveden performans?

Izuzetno je bitna. Po mom mišljenju, delići realnosti u kojima se odvija određeni proces krucijalni su za predstavljanje istog u kom god kontekstu. Zato je jedini pravi način izlaganja kompleksa bilo premeštanje kompletne scenografije, tezge sa svim elementima koji su bili deo performansa. Ja znam šta je meni prodaja na jednom takvom mestu značila, ali sam isto tako znala da moram dokumentovati kako bih nekon toga iskomunicirala sa publikom. Beležila sam vreme provedeno na Ibarskoj, ne samo foto i video dokumentacijom, već i pisanim beleškama, sve dok nisam došla do jasne slike šta želim da predstavim.

Obzirom na iskustvo u teatru, i glumačkog i scenografskog, koliko u izlagačkoj praksi koristiš te veštine?

Tek od skoro prestajem da se mučim činjenicom da ja naprosto nisam slikar koji sate provede u ateljeu ne želeći da komunicira sa publikom do završetka nekog rada. Moja ličnost je takva da mi je kontakt sa ljudima neophodan, pa mi teatar pomaže da ponovo dođem do tog dela sebe. Ja ipak volim da budem na sceni, a ne iza nje. Prija mi pažnja, želim da obrćem uloge umetnika i publike, preplićem sadržaje realnosti sa izmišljenim i rušim zidove konzervativnog, daleko od svega što pripada svakodnevnoj rutini. Sviđa mi se mogućnost da sve što uradim ostavlja jak trag na procese mog života u toj istoj svakodnevnici, pa više ništa nije isto. Uostalom, svaka scena u realnosti ima teatralan čin i pozorište se nalazi svuda.

Da li bi nam otkrila neke buduće planove?

Trenutno radim na, za mene svetom trojstvu – nečega novog, a to je intervencija i reagovanje u javnom prostoru, drugo je pozorišni komad, a treće je ispitivanje jednog ličnog odnosa, čega se plašim i čemu se ujedno radujem, jer menja realnost kojoj trenutno pripadam.

Ovaj Šok razgovor vodimo tokom trajanja izložbe „Kompleks na prodaju“ u Centralnoj galeriji Šok zadruge. Kakvi su utisci?

Imam tendenciju da preuveličavam doživljaje, dodajem prefiks PRE na svaki pridev, tako da mi je prva reakcija bila – predivno! Ali, biću Nađa koja će se suzdržati poplave utisaka prouzrokovanih izložbom. Šok zadruga je prostor koji sam doživela i prisvojila kao moju sobu na tri sprata. Novosadska publika je pobedila svojim odazivom, jer je moj cilj bio da razumemo ili nerazumemo, ali da komuniciramo, što sam itekako dobila. Pre nego što se preselim na adresu Šok zadruge u Zmaj-Jovinu 22, ostajem kod kuće da rezimiram utiske jednonedeljnog putovanja i posmatram svoj rad na sada malo drugačiji način.

Šok razgovor sa Nađom Kračunović je vodio Nemanja Milenković.